1968. godina
Grupa autora:Ono što će neki nazvati "posljednja svjetska eksplozija utopijske energije". I zaista, u cijelom svijetu je vladala atmosfera pobune, pretežno inicirana kroz revolt mladih ljudi, mahom studenata. Od Pokreta za slobodu govora (Free Speech Movement) u SAD-u, koji se od svojih početaka 1964. godine proširio iz kalifornijskog sveučilišta
U Americi je rat u Vijetnamu bio direktan povod nezadovoljstvu. Osim toga, crni dio populacije se tek trebao izboriti za svoja prava, a pritisak države prema lijevim radikalima je u atmosferi hladnog rata bio užasan. Zbrojite sve to, dodajte još malo LSD-ja, hipije, bitnike, Crne pantere, zatupljujuću masovnu kulturu, olimpijadu u Meksiku i svakom alternativnom liku u toj slici pridružite dugu kosu i traperice. Sve to, a i mnogo više dati će vam dojam o situaciji iz koje je izraslo nešto što se zvalo Nova ljevica. Ne radi se tu o jednoj organizaciji ili mreži organizacija. Bit je u nepovezanom spontanom pokretu koji je uzimao različite oblike, a sve s jednim ciljem - utopijom.
Pokret se manifestirao u različitim oblicima, ali ono što je po najbitnije jest razvoj kontrakulture - nove kulture suprotstavljene onoj staroj. Politika je postala način života, i ponovno se u većem broju javljaju komune i kooperative.
(mb)
Svibanjski događaji
U jesen 1967., 10000 studenata iz Nanterra (prigradski produžetak Sorbonne) demonstriralo je zbog prenapućenosti i nedostatka knjižnjičnih usluga. 22.03.1968., nakon uhićenja četvorice studenata iz Nanterra zbog bacanja cigli kroz prozor Pariških ureda American Expressa u sklopu protesta protiv rata u Vijetnamu, dvjestotinjak studenata predvođenih Danielom Cohn-Benditom osvojaju fakultetsku zgradu u kojoj je održana diskusija.
Nizak, nezgrapan, crvenokosi anarhist, sin njemačkog židova koji je pobjegao pred Hitlerom, Cohn-Bendit bio je student sociologije u Nanterru i poznat kao ljuti protivnik bilo kakvog autoriteta, hijerarhije i represije. Poznat pod nadimkom Crveni Deni (Danny La Rouge), tvrdio je da poslodavci i biznismeni nemaju dovoljno poštovanja prema svojim radnicima i da je fakultetska naobrazba koncipirana poput tvornice kojoj je namjena stvoriti tehničku snagu za industrijalizirano društvo.
Tijekom opsade, predavanja su bila prekinuta, a policija je okružila fakultet unutar kojeg su studenti okupljeni u dvorištu raspravljali o nužnim promjenama u sustavu školovanja. Agitacija u Nanterru postala je gotovo stalno obilježje života u školi s gomilom studenata koji su bojkotirali ispite i inzistirali na reformi školstva. Sljedeći dan je započela okupacija Sorbone.
U SAD-u, su se dešavale slične promjene na fakultetima. Tijekom ožujka, predsjednik Lyndon Johnson, šokiran uspješnom Tet ofenzivom Vijetnamaca, proglasio je da se neće ponovo kandidirati za izbore. 04. 04. ubijen je Martin Luther King, Jr. što je izazvalo nerede u stotinjak gradova uključujući i
U Zapadnoj Njemačkoj, diže se glas studenata nakon pokušaja ubojstva Rudija Dutschkea, vođe ljevičarski orijentiranih studenata. Nastavljaju se i pobune u Frankovoj Španjolskoj, u Rimu je normalan studentski život paraliziran, a incidenti su učestali i u Poljskoj i Brazilu. No, najžešća previranja se događaju u Francuskoj gdje je heroj Drugog svjetskog rata general Charles de Gaulle (77) bio na vlasti već duže od jednog desetljeća.
Na televiziji su svi mogli vidjeli pobunu pariških studenata. Vidjeli su studentske rasprave o potrebi bojkota ispita i predavanja. Vidjeli su okupaciju spavaonica i same Sorbone. Francuski školski sistem praktički nije mijenjan od Napoleonovog ponovnog otvaranja Sorbone 1808. nakon Francuske revolucije. Većina predavanja se sastojala u tome da profesori čitaju naglas stare i uvijek iste lekcije u velikim, nezagrijanim dvoranama. No, prije nego li su studenti mogli bilo što konkretno poduzeti, intervenirali su zloglasni CRS (Compagnies republicanies de securite, paravojne specijalne snage) i agresivno odvukli mnoge studente u zatvore i policijske stanice. Policijsko nasilje je isprovociralo demonstracije na ulicama Pariza, što se pretvorilo u prve prave sukobe.
Francuska policija, primjetio je američki pisac James Jones koji je u to vrijeme boravio u Parizu, bila je istrenirana brutalnost i u usporedbi s njima njihove američke kolege su izgledale kao "srednjoškolska nogometna momčad".
Francuzi imaju tradiciju pružanja otpora autoritetu. Dizali su barikade tijekom revolucije 1789., zatim 1848., a i 1871. u Komuni. I tako, u svibnju 1968. studenti su počeli paliti i prevrtati automobile u Latinskoj četvrti, bacati kamenje na policiju, kao reakcija na njihovu intervenciju na Sorboni koja je narušila autonomiju sveučilišta. Stolice, stolovi i namještaj pariških kafea su poslužili za dizanje barikada. CRS je odgovorio pendrecima i suzavcem.
Ono što je počelo kao studentski protest protiv ograničenja fakultetskog sistema ubrzo je preraslo u nacionalnu krizu i poziv da se svrgne de Gaulle. Sindikalni vođe su rekli radnicima da ako su se studenti uspjeli suprostaviti represivnim hijerarhijskim strukturama na fakultetima da bi onda oni mogli primjeniti slične metode u tvornicama, te su izrazili solidarnost. Riječima bivšeg premijera Pierrea Mendes-Francea konflikt je "dramatizirao odlučnost milijuna Francuza da više ne budu impotentni podanici strogog, neljudskog i konzervativnog društva."
Stalno policijsko nasilje zbližilo je sindikate sa studentima i zajedno su proglasili Opći štrajk za 13. 05. 1968. godine. Od samog početka, akcija je zamišljena kao simbolična potpora cijelom događaju. Opći štrajk je bio manifestacija nove revolucionarne svijesti. S crvenim zastavama koje su se vijorile s prozora, fakultet je bio prepun umornih dugokosih studenata s žarom u očima.
Iako je na prvi pogled 13. 05. izgledao kao sasvim normalan dan u Parizu, od 20 milijuna francuskih sindikalista 4 milijuna su odmah stupili u štrajk. Još 8 milijuna, ako i nije izašlo na ulicu, prestalo je dolaziti na posao. Radnici su okupirali tvornice i urede. 15. svibnja radnici su u Sud-Aviation zaključali upravitelje u njihovim uredima i okupirali tvornicu. Sutradan je okupiran Cleon-Renault, a slijedili su Lockhead-Beauvais i Mucel-Orleans. Zatim je okupirana najveća francuska tvornica Renault-Billancourt. Do 17. svibnja oko stotinu pariških tvornica je prešlo u ruke radnika. Za tri dana su štrajk i okupacije postali generalni, u čemu je sudjelovalo šest milijuna ljudi.
U samom gradu, u Latinskoj četvrti, bjesnjele su danonoćne borbe policije i studenata. Dima od suzavaca je bilo u tolikoj količini da odrasli i djeca koji su živjeli u trokatnim zgradama nisu mogli vidjeti ni prst pred okom, a kamoli dolje, na ulicu. U cijelom gradu nije bilo plina, nitko nije skupljao smeće, prekinut je i dovod struje, a javni prijevoz je bio paraliziran.
Jedan od prvih letaka koji su studenti sa Sorbone počeli dijeliti naokolo bilo je Artaudovo pismo kancelarima europskih univerziteta u kojem tvrdi da se Europa polako "mumificirala pod lancima" svojih granica, tvornica, sudstva i školskog sistema. Artaud je uvijek ostao vjeran svojoj politici da je postupna politička akcija beskorisna.
Na sastanku u Sorboni revolucionari su planirali okupirati Eiffelov toranj, Folies Bergere ili Louvre kao svoje sjedište. No, ipak su se odlučili na Odeon Theatre, arhitektonski ponos Francuske smješten u nedaleko od Latinske četvrti. Odeon je bio poznat kao antiburžoasko kazalište u kojem su igrana djela Becketta, Ionesca i Geneta.
16. svibnja krenula je buntovnička rulja sastavljena od studenata, radnika i glumaca pjevajući "Internacionalu" iz sveg glasa i mašući crnim anarhističkim zastavama. Ta navala pretvorila je časno i staro zdanje u "mjesto živog teatra u kojem svatko može biti glumac". Cijelo kazalište postalo je 24 sata dnevno pozornica prepuna debata i konfrontacija u kojim svatko može slobodno sudjelovati. Došao je i Ionesco i mnogi vodeći pariški umjetnici. Daniel Cohn-Bendit zaključio je da kazalište mora postati "glavni instrument u borbi protiv malograđanštine".
U trenucima strahovitog vrenja i napetosti, s mislima na Francusku revoluciju u kojoj su francuzi svih klasa osvajali vlast i sami odlučili o sudbini države, studenti i radnici su funkcionirali kao jedno. Najvećim dijelom, francuski intelektualci bili su previše zadivljeni onim što se događalo oko njih da bi pravovremeno reagirali i punopravno sudjelovali. Raymond Aron je upozoravao da ustanak daje više rizika nego nade. Sartre je održao govor studentima Sorbone i intervjuirao Cohn-Bendita za Le Nouvel Observateur. Maurice Merleau-Ponty, jedan od intelektualaca iz kružoka okupljenih oko Sartreovog časopisa Les Temps Modernes, sumnjao je da prava humanost može opravdati upotrebu terora kao sredstva za postizanje časnog cilja kao što je besklasno društvo. S te točke gledišta, argument nasilja je mogao samo ojačati snage reakcije.
De Gaulle, koristeći se svojom najdražom taktikom odugovlačenja, objavio je državni referendum. Po cijeloj Francuskoj organizirane su masovne demonstracije "za" i "protiv". Studenti su marširali vičući "Izbori su prijevara!". U nekim četvrtima u Parizu smeće se gomilalo u hrpe visoke i do tri metra; semafori nisu radili; 20000 ljudi je diglo pobunu u Lyonu; ljudi su skupljali zalihe. Jedan od mnogobrojnih grafita na zidovima Sorbone je bio Bakunjinov moto: "Potreba za uništavanjem je kreativna potreba." Studenti su se nazvali BIJESNI (Les Enrages) i u noći 24. 05. provalili su u Bourse, trezor državnih zaliha.
Kao i oni u kazalištu Odeon, svi studenti su bili zaraženi virusom neprekidne rasprave o slobodi. Baš ta sloboda koju su BIJESNI demonstrirali uvrijedila je neke Francuze i dovela ih u stanje straha. De Gaulle je to iskoristio kao snažan argument u predizbornoj kampanji za raspisane prijevremene izbore, tako da kada je obećao povećanje plaća, sindikati su prestali biti solidarni sa studentima i mnogi radnici su se vratili na svoje poslove. Premda su studenti još uvijek držali sveučilišta, i premda je još bilo velikih nereda u Parizu (pogotovo u noćima 10. i 11. lipnja) novine su počele pisati o normalizaciji. Banke i trgovine su otvarane, telefoni su proradili, vlakovi su počeli voziti. Vijesti o štrajku radnika zamjenjene su medijskim šokom povodom ubojstva Roberta Kennedya 05. lipnja. Unatoč tomu, studenti su i dalje bili huškački raspoloženi.
Naoružani policajci pregazili su okupiranu poštu u Rouenu. Sedmog lipnja policija je započela napad na Flins čeličanu. Borba je trajala četiri dana, a poginuo je jedan radnik dok su stotine ozljeđene. Tri dana kasnije, policija je pucala na Renaultove radnike: dvojica su poginula, a jedanaest ih je teško ranjeno. Kao odgovor na to, obnovile su se borbe na 73 barikade u Latinskoj četvrti, što je dovelo do zatvaranja Sorbone i preko 1000 ozljeđenih. 12. lipnja su zabranjene sve demonstracije, radikalne grupe su stavljene izvan zakona, a njihovi članovi pohapšeni. Izloženi napadima sa svih strana, sa eskalirajućim nasiljem države, rastućom reakcijom i izdajom od strane komunista i sindikata, generalni štrajk i okupacije su propale, a država se - mada poljuljana - održala.
Kako ju je Raymond Aron nazvao - "Psihodrama pseudo-revolucije" - time je bila okončana.
Kako se izborna kampanja približavala svom vrhuncu, de Gaulle je tvrdio da će ako izgubi, Francusku pregaziti Moskva. Za sve socijalne probleme okrivio je ljevičare, a studentski pokret je iskoristio kao žrtvenog jarca. Francuzi - kojima je srce na lijevoj strani, no novčanik na desnoj - ponovno su ga na izborima krajem lipnja, izabrali ogromnom većinom.
(mk+mb)
Situacionisti
Nakon što je 1957. skršena pobuna u Mađarskoj skupina intelektualaca, radikala i umjetnika u Francuskoj osnovala je Situacionističku internacionalu. To nije bila samo elitistička umjetnička skupina kakvom ju je smatrao Malcom Mclaren varajući ljude, već je nudila radikalnu promjenu svakodnevnog života. Ideje koje su razvijali ranije nalazimo kod anarhista, socijalnih filozofa i drugih (Alexander Berkman, Emma Goldman, Oscar Wilde, Gerge Bernard Shaw, Wilhelm Reich, Friedrich Nietzsche,...). Također, oslanjali su se na tradiciju radikalnih umjetničkih pokreta: postsimbolističke poezije, dadaizma i originalnog surealizma, te su željeli istisnuti umjetnost i preseliti je u svakodnevni život. Njihovo utopističko vjerovanje da su loši dani prošlost najbolje se vidi u karakterističnim porukama: "Naše ideje su u svačijoj glavi..." ili "Ako objasnimo ljudima kako noćna mora djeluje, svi će se probuditi". Politički i kulturni otpor najbolje se manifestirao kroz radničke savjete koji su se pokazali kao jedina prava alternativa jer su svi drugi oblici revolucionarne borbe završili kao čista suprotnost originalnoj ideji. Njihovi radovi sadrže nemilosrdnu i oštroumnu kritiku ograničenosti i strašljivosti najradikalnije opozicije, uključujući tu i anarhizam, dok su ljevicu, sindikate i stranke osuđivali zbog njihovog sudjelovanja u postojećem poretku.
Za razliku od tradicionalnih revolucionarnih grupa Situacionisti nisu težili poboljšanju postojećeg društva ili njegovoj reformi, već su se zauzimali za totalno uništenje konzumerskog društva i stvaranjem novog i boljeg na njegovom mjestu. "Revolucija svakodnevnog života" najbolji je lijek za bolesti koje nudi "Društvo spektakla". Te dvije bliske knjige (Raoula Vaneigema i Guya Deborda) predstavljaju temelj misli, težnji i aktivnosti Situacionističke internacionale.
POLJUBAC NA BARIKADI
Situacionistička internacionala je nakon sloma 1968. podijeljena te je došlo do razdora i prestanka rada 1972. Kritičari Situacionističke internacionale ističu da su ovi koristili elitistički i običnim ljudima teško razumljiv žargon, nepoznavanje nemarksističkih progresivnih ideja (sic!) i najviše nedovoljno jasnu i povezanu metodu prelaska iz "društva spektakla" u društvo slobode.
(k.d.)
1968. u Jugoslaviji
Svjetska gibanja su imala svog odjeka i u tadašnjoj SFRJ, u vidu studentskih demonstracija i nemira u lipnju te godine. Za razliku od Zapadne Europe, gdje su mladi težili odmicanju od kapitalizma, njihovi kolege u Jugoslaviji su živjeli u drugačijem društvenom uređenju. Zato su njihovi zahtjevi zvučali drugačije, jer dok je na zapadu ljevičarska terminologija predstavljala oštar odmak od svakodnevne kulture, u Jugoslaviji je tu terminologiju koristila vladajuća oligarhija. Zato su zahtjevi studenata beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevskog i ostalih sveučilišta zvučali vrlo slično programu vlasti. Jedina je razlika bila u tome što su se ta ista vlast i partija suočeni sa problematikom realnosti tijekom godina prešutno odrekli prakticiranja svojih krajnjih principa u praksi, i na taj način odvojili od onoga što su nekada trebali postići dok su studenti inzistirali na primjeni tih istih principa u svakodnevici. Revolt zbog raslojavanja društva i pojave tzv. socijalističke buržoazije doveo ih je u sukob s državom. Deklarativno socijalistička Jugoslavija je u biti bila hibrid socijalizma, državnog kapitalizma i zapadnjačkog kulta potrošačkog društva. Zbog toga je studentska pobuna jugoslavenskih studenata u osnovi identična onima širom svijeta. U svim slučajevima se radilo o pobuni jedne generacije protiv neiskrenog življenja, protiv nejednakosti i iskorištavanja, protiv dosade kasnih šezdesetih.
Kriza socijalističkog društva zasnovanog na tezi o neprestanom rastu s jedne i konstantna propaganda o savršenosti tog društva s druge strane su prirodno rezultirali razočaranjem među studentima koji su vrlo jasno uviđali jaz između teorije i prakse. Strogo kontrolirana situacija i godine jake represije od strane režima su ograničile moć i doseg njihove pobune, ali ona je ipak vrlo bitna jer praktički predstavlja prvo javno kritiziranje samoupravnog socijalizma kako ga je vidjela partija. Netko je po prvi puta rekao glasno: ?Car je gol!", a da nije automatski završio na Golom otoku. Studenti su gotovo nesvjesno zatražili od države da dokaže svoj legitimitet i stavili se u sukob s njom, prozivajući funkcionere na odgovornost. To se posebno odnosi na traženje odgovornosti osobe odgovorne za milicijsku intervenciju protiv studenata, jer u to vrijeme vlast se jednostavno nikada nije prozivala.... To je ujedno i najrevolucionarnija tekovina te 1968. godine, demistifikacija "socijalističke" vladavine.
Kronologija
Beograd
Demonstracije su izbile u beogradskom Studentskom gradu, u noći između 2. i 3. lipnja 1968. godine. Tog 2. lipnja se na otvorenom prostoru trebala održati kulturno umjetnička priredba Karavan prijateljstva, namjenjena brigadistima radničke akcije. Po običaju, ulaz na takve priredbe bio je slobodan i za studente i građane. Međutim, zbog najavljene kiše, priredba je prebačena u obližnju salu Radničkog univerziteta koja je imala ograničen broj mjesta. Zbog toga su organizatori odlučili zabraniti ulaz studentima o čemu oni nisu obavješteni. Neposredno pred početak priredbe, grupa studenata pokušava ući u salu, oko čega izbija tučnjava. Redari su palicama rastjerivali studente, a ovi su odgovorili bacanjem kamenja, razbivši prozore sale. Pozvana je policija koja nije uspjela uspostaviti red, i tučnjava je potraja oko sat vremena. Oko 21 sat na mjesto događaja stiže 40 milicajaca pod šljemovima, te palicama i šmrkovima rastjeruje studente. Ubrzo se studenti sukobljavaju s policijom, a vijest o tome se širi. Sve više i više studenata izlazi iz svojih soba i priključuje se sukobu. Milicija je ograničila studente na prostor Studentskog grada, ali nakon što se proširila netočna vijest o tome da je jedan student poginuo, studenti su potisnuli miliciju i osvojili jedna vatrogasna kola. Sa zapljenjenim kolima se povlače prema menzi, dok se policija grupira oko Radničkog univerziteta. Do ponoći se ispred menze okupilo oko 3000 studenata. Na kola se penju govornici i govori se protiv policijskog nasilja, ali i o problemima u društvu. Zbog toga se javlja ideja o formuliranju studentskih zahtjeva i odlasku pred saveznu skupštinu.
Netom nakon ponoći, studenti se u koloni upućuju prema Beogradu. Kod podvožnjaka u Novom Beogradu ih dočekuje kordon milicajaca i veća skupina u rezervi. Studenti šalju delegaciju na pregovore, ali odjekuju pucnji. Nekoliko ljudi je ranjeno. Studenti pale zapljenjena vatrogasna kola i puštaju ih niz nizbrdicu prema policiji. Leti kamenje, policija kreće u napad. Studenti bježe, dok im druga skupina policajaca presjeca put. Masa se razbježala u kaosu, dok su mnogi prebijeni i pohapšeni. Tijekom noći policija upada u Studentski grad i uz pucnjavu rastjeruje preostale zaostale grupice.
U 4 ujutro, razglasna stanica studentskog grada objavljuje da je formiran Akcioni odbor demonstracija koji organizira miting za 8:00.
U 6:30 se sasaje plenum beogradskog sveučilišta, i donose odluku da podrže studente.
U 8:15 započinje miting kojemu prisustvuje i prodekan i neki profesori. Izabran je akcijski odbor u koji je izabrano 20 studenata.
U 10:00 kolona organizirano kreće prema Beogradu održati miran prosvjed i formulira svoje zahtjeve. Milicija im ponovno blokira put kod podvožnjaka, te ih silom rastjeruje uz nove žrtve. Pretučen je i dio profesora koji su bili sa studentima. Studenti se uz sukobe povlače u Studentski grad.
Tijekom popodneva objavljuje se PROGLAS koji izražava ogorčenje neobjektivnim izvještavanjem državnih agencija i traži odgovornost osoba krivih za policijsku intervenciju, te REZOLUCIJA u kojoj su konkretizirani neki studentski zahtjevi. Kritizira se nezaposlenost i nejednakost, te se traži demokratizacija društveno političkih organizacija, slobodno formiranje javnog mišljenja, sloboda izbora i demonstracija.
Tijekom popodneva održavaju se skupovi na više fakulteta od kojih su najveći bili na Filozofskom i Mašinskom. Spominje se okupacija zgrade. Policija opkoljava fakultete, ali ne intervenira. Skup na Filozofskom fakultetu traje do dugo u noć. Dekan u znak protesta i podrške studentima podnosi ostavku. U dvorištu je podignut podij. Govori svatko tko to želi, dio govornika se obraća ljudima ispred fakulteta. Blokiran je promet. Ljudi stoje i na krovovima autobusa.
Oko 17h, savjet univerziteta se solidarizira sa studentima i proglašava sedmodnevni štrajk.
Od 4. 6. se na fakultetima održavaju zborovi. Blokada i dalje traje. Mnogi spavaju na fakultetu. Represija se očituje i u zabranjivanju studentskih novina. Štrajk traje 7 dana, studenti šalju delegacije u tvornice, ali se uglavnom ne probijaju do radnika i tu staje doseg pobune. U Beograd stižu delegacije iz drugih gradova. Tijekom tjedna traju pregovori o štrajku.
Izolirani u svojim zahtjevima i pod pritiskom, zborovi nestaju jedan za drugim. Štrajk završava i pokret se gasi. Najduže se održao zbor na Filozofskom fakultetu.
Zagreb
4. 6. održano je nekoliko zborova u studentskim domovima. Pojavljuju se akcijski odbori.
Objavljen je proglas u kojemu se podržavaju zahtjevi Beogradskog univerziteta i traži demokratizacija i humanizacija odnosa u socijalističkom društvu.
5. 6. u Studentskom centru se održava miting kojemu prisustvuje oko 2000 ljudi. Izabran je Akcijski odbor koji piše PROGLAS REVOLUCIONARNIH STUDENATA. Odlučuje se da će proglas dijeliti na fakultetima, u tvornicama i na ulici. Manji dio odbora, koji nije dobio podršku skupa, piše paralelni PROGLAS SAVEZA KOMUNISTA ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA. Na skup zakazan za sutra dolazi manje ljudi nego dan ranije. Pada kiša, podjeljeni su stavovi o tome da li da se ide na ulice ili ne. Na kraju prevladava struja bliska Savezu komunista koja se protivi demonstracijama i pobjeđuje, kako su ih sami nazvali, ?ultralijeve snage". Naknadno se ispostavlja da je to bilo organizirano djelovanje.
U subotu, 8.6. dekan daje izjavu da se predavanja nastavljaju po rasporedu.
8. 6., na proširenoj sjednici Sveučilišnog komiteta SKH, ozvaničena je pobjeda nad "ekstremistima"; "iz redova Saveza komunista" isključeni su G. Petrović, M. Čaldarović i Š. Vranić, i to sa obrazloženjem da su u posljednjim događanjima istupali veoma oštro i krajnje ekstremno s demagoških anarholiberalističkih pozicija. Npr. za Gaju Petrovića je M. Veselica našao da je loše što je za skupa u Studentskom centru rekao da je ?zadivljen što je počela socijalna revolucija koja treba srušiti sve postojeće strukture." Izbačena trojica su zajedno sa još nekim studentima dobili administrativne kazne tj. rješenja od suca za prekršaje zbog organiziranja neprijavljenog skupa.
Akcije većih razmjera su se još desile i u Ljubljani, u kojoj je nezadovoljstvo kulminiralo dan ranije nego u Beogradu, zbog povišenja cijene stanarine u studentskom domu. Zbog toga su u noći sa 2. na 3. po gradu osvanuli brojni plakati koji su brzo uklonjeni. Na vijesti o nasilju u Beogradu održano je nekoliko studentskih zborova od kojih je najveći bio onaj od 4. 6. u Studentskom naselju kojem je prisutvovalo 3000 ljudi. Među studentima Ljubljanskog sveučilišta su zahtjevi formulirani u Beogradu dobili podršku.
U Sarajevu je policija reagirala brzo i zabranila sva javna okupljanja. Studenti su također brzo reagirali zborom podrške na Filozofskom fakultetu. Dan kasnije je održan miting kome je prisustvovalo 2000 studenata. Kasnije je miting prerastao u spontane demonstracije i šetnju gradom. Policija je reagirala u dva navrata. Prvo pred zgradom Oslobođenja, kada su studenti posjedali na zemlju, a nešto kasnije u centru grada kada su demonstracije i razbijene. Zabilježena je pucnjava, te je više studenata uhapšeno i ozljeđeno.
(mb)
Kraj šezdesetih godina donosi polet proizvodnje koji nastavlja slijediti tendenciju koncentracije investicija u industriji u sredinama s većim profitom - na Sjeveru i u naprednim poduzećima - te napuštanje Juga i krupnog agrarnog pitanja, zatim enormnog razvoja birokratskog aparata i urbanih aglomeracija, uz potcjenjivanje socijalne ravnoteže, cijene koju plaća cjelina i ekoloških zahtjeva. Značaj pokreta 1968. održava se i pojačava u tvornicama u jesen 1969. prilikom obnove sindikalnih ugovora metalaca, građevinaca, kemičara, nadničara i drugih kategorija, te nadilazi sva prethodna očekivanja po kvaliteti zahtjeva i uključivanju svih socijalnih sredina. Od rujna do prosinca štrajkaju milijuni radnika - uključujući i generalne štrajkove - obarajući sva predviđanja ne samo na polju plaća, već iznad svega na području društvene potrošnje i političkih odnosa. Osim ukidanja platnih zona - starog pravila po kojemu se se sat istog tipa i kvalitete rada plaća više na Sjeveru nego na Jugu- zahtijeva se jednako povećanje plaća za sve i rješavanje dugogodišnjih i teških problema stanovanja, prijevoza, zdravstva i obrazovanja. Pokret ?vruće jeseni" praktički teži obrani realnih dohodaka shvaćenih u širokom smislu, odnosno u smislu mogućnosti raspolaganja ne samo individualnim dobrima i uslugama, već i društvenim servisima za koje je zainteresirana čitava populacija. Ovaj, od rata najvažniji radnički i socijalni pokret blokiran je u prosincu 1969. godine jednim političkim činom koji je bio apsolutno nov za talijansku situaciju: terorističkim atentatom u kome je ubijeno 16 ljudi u jednoj milanskoj banci. Za taj pokolj - posljednju epizodu u seriji atentata koja je započela godinu dana ranije - okrivljena je jedna anarhistička grupa iz Rima i, po logičkom slijedu, sve formacije vanparlamentarne ljevice koje su iznikle ili narasle za vrijeme studentskih i radničkih pokreta '68.- '69. godine. Prema prevladavajućem broju interpretacija radilo se o pokušaju rapidnog obuzdavanja inicijative radničkog pokreta i partije ljevice...
Talijanski pokret iz '68. ima neke zajedničke elemente s analognim pokretima industrijskih zemalja (Francuske, Njemačke, te u drugoj mjeri SAD-a i Japana), kao što je oštar protest protiv američke intervencije u Indokini, solidarnost s oslobodilačkim pokretima "trećeg svijeta", kao i aspiracija prema radikalnom mjenjanju društva, te volja da se u kratko vrijeme postignu značajne političke transformacije. Iznenadne i masovne okupacije univerziteta iz veljače/ožujka uvode u političku borbu značajnu masu mladih i to na generički revolucionarnim pozicijama. Zahvaljujući mobilizaciji koja polazi od problema univerziteta, da bi se smjesta proširila na sva značajna socijalna i politička pitanja, u politički sukob drsko ulazi jedan novi protagonist, te s konotacijama koje su jasno antiistitucionalne mijenja njegove različite aspekte koji nisu od malog značaja. Politički izbori iz svibnja '68. čini se da ukazuju na uključivanje tog novog mladenačkog subjekta u lijevu parlamentarnu opziciju: PCI (komunistička stranka Italije) ostvaruje izborni uspjeh... - premda i dalje DC (demokršćani) ostaju na vlasti, ali samo sa 39% glasova. U međuvremenu su pobune iz 1968. - koja je izašla iz univerziteta i već bila prisutna ne samo među učenicima srednjih škola nego i radnicima velikih i malih tvornica - primila impus nove formacije ekstremne ljevice koje su niz godina bile zatvorene u ideološki dogmatizam ili u najboljem slučaju zaposlene sociološkim istraživanjem nove radničke klase...Čak i sindikati, a iznad svega metalaca, prinuđeni su preuzeti veoma napredne parole i akcione modalitete, da bi zadržali kredibilitet i pravo predstavljanja radnika u kontinuiranoj mobilizaciji.
Ta tendencija insubordinacije blokirana je krvoprolićem 12. 12. 1969. na Piazza Fontana u Milanu, nakon čega je uslijedilo opadanje inicijative ljevice i kratki period socijalnog i političkog zatišja. U zemlji je umjetno stvorena klima intimidacije u odnosu prema ekstremistima: anarhistima i ekstraparlamentaristima, te usiljenim proširenjem prema sindikatima i ljevici u cjelini. Oko 11 000 ljudi osumnjičeno je za sudjelovanje u studentskim i radničkim pokretima. Desnica i državni aparat bez minimalnog dokaza optužuju za taj čin anarhiste. Uskoro je uhapšen Pietro Valpreda iz grupe "Circolo anarchico 22 marzo" u Rimu (koji i danas u zatvoru, op.ur.), a 15. 12. 1969. se željezničar anarhist Giuseppe Pinelli za vrijeme saslušanja ?misteriozno ubija skočivši kroz prozor policijske stanice" (što policija i sudstvo prikazuju kao ?slučajan pad" op.ur.). Kasnije je dokazano da su bombu podmetnuli fašisti uz pomoć tajnih državnih službi. Od tada se u ljevičarskim izvorima ovaj događaj naziva ?državnim pokoljem".
17. 12. na konferenciji za tisak milanski anarhisti događaj na Piazzi Fontana definiraju "državnim pokoljem". Da bi nekoliko mjeseci kasnije, 1970., komesar karabinjera Luigi Calabresi (ubijen u atentatu svibnja 1972.) kaznio odgovornog urednika ekstremno-ljevičarskog tjednika "Lotta continua" koji imenovanog smatra odgovornim za Pinellijevo saslušavanje i smrt. Iste godine, nekoliko dana ranije pretučen u zatvoru umire mladi anarhist Franco Serantini, nakon što zatvorski liječnik nije ni pokušao spasiti mu život - 5 godina kasnije istog liječnika ranjavaju pripadnici anarhističke grupe Azione Rivoluzionaria). Iste godine, nekoliko mjeseci kasnije, šef ureda za istrage prihvaća zahtjev koji je podnio sudac za istrage da se "slučaj Pinelli" arhivira. Evo kako to opisuje Luciano Lanza u svojoj knjizi "Bombe i tajne":
Komunistička partija , mada oštro kritizirana od ekstremnih struja, priprema se zauzeti nove prostore. Studentske manifestacije iz '68. su ih dočekale nespremne pa vlastodršci hitno pokušavaju povratiti izgubljeni teren. Nadasve onaj koji se tiče institucionalne politike: parlament. 28. 04. 1969. bi čak trebala započeti rasprava o razoružanju policije. No, sve odlazi u ladicu utopija bombom u Milanu, 25. 04., nakon čega je uhapšeno 6 anarhista. Započela je strategija pritiska. Ova faza je usavršavanje i sinteza onoga što su šezdesetih godina teorizirali i prakticirali eksponenti ekstremne desnice povezani u širokim sektorima vojnih snaga. Nacisti i talijanski fašisti žele u korijenu istrijebiti ?komunistički virus" potmognuti i vođeni talijanskim i američkim tajnim službama. U Italiji CIA uspješno djeluje već 20 godina. 1947. financirala je razdvajanje socijalista (putem sindikalne centrale). Dolari CIA-e uspijevaju oslabiti Narodni front i olakšati veliku pobjedu Demokršćana na izborima 1948. (48,5 %). 20. 03. državni sekretar SAD-a opomenuo je Talijane: u slučaju pobjede komunista sva američka pomoć Italiji će biti zaustavljena.
CIA ima jednog velikog neprijatelja: komunizam. Kao što se KGB bori sa svim sredstvima protiv kapitalizma. Međutim, dok je u Trećem svijetu borba dvoje organa, moglo bi se reći, skoro jednakih rezultata, na Zapadu CIA ne tolerira uplitanje. Npr. 1967. brilijantno rješava krizu u Grčkoj postavljajući na vlast, državnim udarom, svog čovjeka: Georgios Papadopulos. Nakon Grčke red je na Italiji. Atentati koji se redaju u Italiji od 1969. do polovice sedamdesetih (ali se nastavljaju i kasnije) smatrani su propedeutičkim za državni udar. Iako se nije dogodio sve to ima svoj cilj: slati snažne i prijeteće signale snagama opozicije, tj. Komunističkoj stranci. Stoga, bombe kristaliziraju institucionalnu političku situaciju, ali kao reakcija kod ljevice stvaraju fenomen lottarmatizma. Atentati su uzastopni i opasnost od puča navodi mnoge izvanparlamentarne aktiviste da prijeđu u ilegalnost. Sve to stvara neku vrstu perverznog aparata koji će na neki način opravdati, a posteriori, teoriju "ekstremne opozicije" od koje je moguć spas samo davajući povjerenje onima koji u tom trenutku drže vlast. Političari na vlasti bili su upoznati sa svim spletkama tajnih službi. Često su ih oni sami nadahnjivali. Znali su da se za stvaranje strategije napetosti upotrebljavaju fašisti (terorističke akcije, op.prev.). Znači, iza bombe od 12. 12. 1969. stoji državna afera. Afera ličnosti koje odabiru terorizam kako bi nastavili upravljati državom. Odgovor je samo jedan: piazza Fontana je državni pokolj. Još gore: "majka svih pokolja."
Od studentskih protesta do Crvenih Brigada
Nova ljevica koja se u Italiji kao i drugdje u Europi javlja šezdesetih godina prvi je značajniji i trajniji revolucionarni val nakon 1948. godine. Također, javlja se kao posljedica pomicanja tradicionalnih lijevih partija udesno, a intenzivno se razvija nakon 1963., kada socijalisti ulaze u vladu Alda Mora (Demokršćanska stranka) čime nastaje "lijevi centar", što s jedne strane stvara povoljan teren za radničku borbu, a s druge sve više radikalizira ekstremističke struje i opoziciju prema službenoj liniji partija ljevice. Ekstremna ljevica se nije dala zavarati lijevošću centra, pa pojačava svoju aktivnost protiv režima. Početkom i sredinom 60-ih godina borba se vodi isključivo oružjem kritike, dakle na teorijsko-ideološkom nivou. Tada se javlja čitav niz novoljevičarskih časopisa koji su pripremili teorijsku bazu za studentsku 1968. i radničku jesen 1969. godine. Pred 1968. godinu na talijanskom je univerzitetu studiralo oko 500 000 studenata. '69.-'70. bilo ih je već 650 000, a '70.-'71. 750 000. Uvjeti studiranja su se pogoršali jer porast broja studenata nije pratio porast sredstava i proširenje prostora. Među studentima raste nezadovoljstvo situacijom u kojoj se nalaze, dok svjetska politička zbivanja samo doprinose njihovoj radikalizaciji. Nova ljevica jača upravo na univerzitetima koji u pojedinim gradovima 1966. godine postaju poprišta prvih studentskih pobuna. Takav grad je bio i Trento, s novoosnovanim Sociološkim fakultetom na kome je u to vrijeme studirao i jedan od osnivača organizacije Brigate Rosse - Renato Curcio... Školska godina '67.-'68. je u čitavoj Italiji protekla u okupacijama fakulteta, demonstracijama i sukobima s policijom. Do tada najoštriji sukobi, u kojima je policija reagirala neobično brutalno, dogodili su se u Rimu, u Valle Giulia, prilikom čega je uhapšeno više od 250 studenata i nakon čega je uslijedila reakcija većine javnog mnijenja protiv policije pa se taj datum smatra prekretnicom u povijesti talijanskog studentskog pokreta. No, taj pokret nakon tog datuma počinje gubiti, ili točnije, počinje odbacivati svoj prvobitni pacifizam i spontanost, a sve više jačaju autoritarne i nasilne tendencije... Za razliku od Francuske u Italiji studentski pokret u svinju opada, da bi se još jednom razmahao u jesen i trajao intenzivno do proljeća 1969. godine. Nikada nije dosegao vrhunac kolektivnog uzbuđenja koje je karakteriziralo francuski svibanj, ali nije ni iznenada kolabrirao kao francuski protest. Jedan od razloga je i to što su neke novoljevičarske organizacije uspjele proširiti svoju socijalnu bazu i na radnike... Formiraju se Komiteti baze, pa je u proljeće 1969. čak i pribježište i simbol talijanskog kapitalizma Fiat, bio uznemiren ponavljanim divljim štrajkovima koje su pokretali lokalni Komiteti baze.
Općenito govoreći, studentski pokret se izrazito suprotstavljao partijama na vlasti, a 1968. je socijalistička partija bila u vladi, dok se komunistička nalazila u opoziciji. Zbog toga je pokret 1968. tražio konstruktivne odnose sa Komunističkom strankom i lijevim sindikatima. Sa sindikatima zato što je studentski pokret od svojih početaka težio nadilaženju okvira univerziteta i suradnji s radničkom klasom. Preko grupa radnika-studenata ostvareni su kontakti sa sindikatima, ali se pokazalo da njihova rukovodstva ne žele voditi revolucionarnu politiku u tvornicama, nakon čega novoljevičarske organizacije kao npr. Radnička vlast, rade mimo sindikata, zbog čega dolaze u sukob sa sindikalnom birokracijom.
Istovremeno s ovim procesom javlja se i produbljuje sukob s Komunističkom strankom čije je rukovodstvo uznemireno prodorima nove ljevice u njenu socijalnu bazu, budući da to može značiti gubitak glasova na izborima, a sigurno povlači za sobom gubitak političke hegemonije na ljevici. Pokret 1968. ostvario je utjecaj i u školama, čime je u izvjesnoj mjeri osigurao kontinuitet organizacijama koje iza njega ostaju. Međutim sve te grupe i organizacije sredinom sedamdesetih dolaze u krizu uzrokovanu pojavom novih pokreta, odnosno udaljavanjem perspektive revolucionarnog preokreta, pa se raspadaju. Pokreti šezdesetih godina o omogućili su privremeno, ali značajno jačanje i trima lijevim partijama (u jednu od njih ulaze i Renato Curcio i Margherita Cagol, tvorci Crvenih Brigada)... No, nijedna od njih nije uspjela ostvariti hegemoniju nad političkim prostorom ekstremne ljevice u kome se nastavlja procesi pregrupiranja, sukoba, ujedinjavanja i mrvljenja. Novu ljevicu je, čini se, nemoguće ujediniti osim kao pokret, a kao takva ona više ne postoji u obliku iz '66. - '69. Ipak grupe koje vuku porijeklo iz nje, uvijek se iznova javljaju kao mobilan i borben element u svakom pokretu od 1968. na ovamo, izuzevši izrazito doktrinarne organizacije, koje redovito propuštaju revolucionarni trenutak, budući da ga provode u sterilnim raspravama o "pravom" ili "krivom" trenutku, o okolnostima, situaciji, objektivnim i subjektivnim snagama, itd...
Kao što smo spomenuli 1968. neki značajni budući osnivači organizacije Brigate Rosse ulaze u stranku PCd'I koja zastupa i podupire nasilne akcije... odriču se spontanosti i nestrpljivosti studentskog pokreta iz '68., što ih udaljava od jednog njegovog djela, ali istovremeno omogućuje dugotrajno postojanje budućih Brigate Rosse koje u tom pogledu nikada nisu mijenjale poziciju. To je gerilska organizacija koja jasno razlikuje strategiju i bitke, spremna na pobjede i poraze, ali uvjerena u konačnu pobjedu, što se vidi iz rezolucija njene strateške direkcije... Do zaokreta dijela ekstremne ljevice prema lottarmatizmu dolazi dakle 1969., kada je revolucionarni pokret još uvijek jak, ali izložen sve jačem pritisku desnice, aparata represije i opasnosti državnog udara s desna. Studentska populacija je tada izrazito lijevo orijentirana... Godine1970. lottarmatisti Brigate Rosse vrše posljednje pripreme za prelazak u ilegalnost. Ipak, prije svog gašenja kao grupa javnog djelovanja pod nazivom "Proleterska ljevica" inicirat će nekoliko kampanja. Prvu pod parolom "Uzmimo grad: čovjek uzima ono što je njegovo, uzima grad", pozivajući stanovništvo da koristi, ali ne plaća usluge. 1971. pokreću akciju "Uzmimo prijevoz", a još od lipnja 1970. vodi kampanju "borbe za kuću", pod parolom "Kuća se uzima, stanarina se ne plaća"... Iste godine lottarmatisti BR prelaze u ilegalnost. Treba napomenuti da je prvih 6 komunikeja (izjava za javnost op.ur.) potpisano u jednini - Brigata Rossa -, a sedmi u množini, kada je nakon prve, milanske kolone osnovana i druga, torinska (prije toga je propao pokušaj osnivanja rimske kolone koji će biti uspješno ponovljen kasnije), čiji je komandant Margherita Cagol. Time završava proces transformiranja nekadašnjih studentskih aktivista u lottarmatiste gradske gerile koji će nakon nekoliko godina borbe u složenim metropolitanskim uvjetima biti gotovo svi zarobljeni, pohvatani, ili će poput Margherite i drugih poginuti u okršajima sa snagama reda.
RAF, kako je sve počelo... (Der Spiegel, broj 39, 24.9.2007)
Raspoloženje se menjalo izmedju besa i očaja. Uveče 2.juna 1967 okupilo se na desetine mladih zapadno-berlinaca u SDSu (centrala socijalističkog nemačkog studentskog udruženja). Medju studentima koji su razgovarali o dramatičnim dogadjajima toga dana (student ubijen od strane policije) bila je i 26ogodišnja studentkinja doktorskih studija nemačkog jezika Gudrun Ensslin. "Sa njima se ne može diskutovati, to je generacija Aušvica", rekla je. Ova sveštenikova ćerka je predložila da se upadne u policijsku kasarnu ne bi li se naoružali. Gudrun je već ranije doživela krvavo prebijanje demonstranata od strane policije, na primer na demonstracijama protiv iranskog diktatora Shah Mohammed Resa Pahlewi. Studenti su odbili njenu ideju ali je ostalo mišljenje o "generaciji Aušvica". Studenti su sve više poredili tadašnju Nemačku sa Nemačkom iz 2 svetskog rata.
Studenti su saznali da je planiranje brutalne policijske akcije, uveče 2.juna 67, bilo povereno komandantu zapadno berlinske policije, Hans Ulrich Werner-u. On je kao nekadašnji član NSDAP svoj posao naučio tokom 2 svetskog rata u "razbijanju bandi" u Ukrajini i Italiji. Bio je i odlikovan od strane Himmler-a, vodje SS-a. Već je to pokazivalo da je istorija RAF-a povezana sa prethodnom istorijom Nemačke. Engleska autorka Jillina Becker je smatrala da je pokret u Zapadnoj Nemačkoj pre svega nasilna kontra reakcija protiv totalitarne države prethodnih generacija. Nakon sloma studentskog pokreta 1968 u mnogim zemljama Zapadne Evrope su se stvorile levičarske gerilske grupe.
Ubijanjem studenta 2.juna 67 podstaknuta je eskalacija koja će kasnije dovesti do stvaranja RAF-a, što će tokom 20tak godina dovesti do stradanja oko 50 ljudi. Osim toga, većina pripadnika RAFa su i sami doživljavali prebijanje od strane policije na demosima. "Panduri su trčali na nas kao ludi, tukli su sve živo, najviše po glavama", priseća se Bommi Baumann ovog 2.juna. Baumann je jedan od osnivača anarhističke gerilske grupe "Pokret 2.juni", koji je delovao u isto vreme kad i RAF.
Policajci u civilu su se mešali sa demonstrantima i pokušavali su da uhvate vodje. Jedan od prerušenih inspektora je bio i Karl Heinz Kurras koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubio studenta Benno Ohnesorg-a. Po nekim indicijama, pucao mu je u glavu dok su ga panduri tukli.
Axel Springer Verlag je kontrolisao oko 2/3 štampanih medija u zapadnom Berlinu i opravdavao je ubistvo. Dok su poneki demonstranti proveli i po dva meseca u pritvoru, Kurras nije proveo ni jedan dan. Optužen je ali i oslobodjen i do svoje penzije je nastavio da radi kao kriminalni inspektor. Otto Schily (do nedavno ministar pravde u režiji socijaldemokratije ili Zelenih) koji je tada učestvovao na demosima, izjavio je da je tada izgubio poverenje u pravnu državu i nezavisnost sudstva. U svakom slučaju, pucanj u Benno-a je bio pucanj u mnoge glave, tako da je nakon toga došlo do studentskih protesta.
Nedugo nakon ubistva Gudrun se sastala sa istomišljenicima da bi napravili plan za akciju protiv gradonačelnika Heinrich Albertz-a. On je bio politički odgovoran za akciju policije. Studenti su nosili majice sa natpisom da podnese ostavku. Na jednom sastanku Ensslin je upoznala Baader-a koji je četiri godina ranije došao iz Minhena u zapadni Berlin. Postali su par i kasnije su imali i decu. Ensslin je četvrto dete jednog protestantskog sveštenika a u Berlin je došla 1964.godine. Radila je u inicijativi za podršku SPD (socijaldemokratska partija) dok ta stranka nije napravila sa CDU (hrišćansko demokratska unija) veliku koaliciju na čijem čelu je bio bivši NSDAP član, Kurt Georg Kiesinger. Tada se makla od njih. Ona je bila intelektualka. Baader je bio 3 godine mladji od nje, šarmantan i učestvovao je u dugim diskusijama. Baader nije radio, uvek je bio bez novca ali je sanjao da postane neko i nešto (bivšoj devojci je rekao kako će ga videti jednog dana na naslovnoj strani Spiegela). Pošto nije bio potkovan teorijom kao studenti, bacio se na radikalne akcije. Jednom je predložio da se digne u vazduh toranj jedne crkve. U svakom slučaju, gomila studenata je maštala o revoluciji. Hvalili su Fidela i obožavali Če Gevaru i Mao Cedunga čija je crvena garda počistila stare ideje u tamošnjoj revoluciji. Oni su svojim delovanjem pružali otpor i svojim roditeljima, starijim generacijama, koji su ćutali o nacističkim dogadjajima. Mladi su imali parolu: "Ne veruj nikom starijem od 30 godina".
Leta 68 godine, više od polovine svih studenata je bilo na ulicama demonstrirajući. 2/3 svih studenata i gimnazijalaca je izrazilo nepoverenje prema partijama a 1/3 je sebe smatrala sledbenicima marksizma. Demonstranti su naročito bili potreseni slikama iz Vijetnamskog rata. Studenti mnogih zemalja nisu mogli da prihvate da super moćne zapadne zemlje ubijaju, u ime navodne slobode, više od milion vijetnamskih civila. Na kongresu levičara povodom rata u Vijetnamu, u Berlinu 1968 godine, nisu bili prisutni samo Baader i Gudrun već i skoro svi ostali koji su im se kasnije pridružili u gerilskoj borbi. Klaus, pripadnik RAF-a, smatra da RAF ne bi bio stvoren da nije bilo rata u Vijetnamu.
U martu 1968, Baader, Gudrun i Proll su otišli za Minhen, gde im se priključio Horst Soehnlein. Uveče u jednom baru su planirali podmetanje požara, a to su kasnije i ostvarili. Pred zatvaranje radnji, ostavili su napravljene zapaljive bombe u dve robne kuće. Pred ponoć je jedna vatra buknula.
U oktobru 1968, sud u Frankfurtu je pokrenuo postupak protiv podmetača požara a kao branioci su iz Berlina došli mladi advokati Otto Schily i Horst Mahler. Dvoje optuženih su pušili debele cigare na optuženičkoj klupi, aludirajući na Če Gevaru, a Cohn Bendit je izručen iz Francuske i tu je održao govor na suđenju, pa je zbog ometanja suda pritvoren (Ordnungshaft). Ulrike je posetila Ensslin u zatvoru ali je odbijala da kaže o čemu je razgovarala sa njom i Baader-om. "Ako to učinim", rekla je, "nikad ne bi izašli iz zatvora". Pred sudom je Gudrun rekla da im nije bio cilj da dovedu ljude u opasnost a da su akciju učinili iz protesta protiv ravnodušnosti sa kojom ljudi posmatraju ubijanje naroda u Vijetnamu. Rekla je i da su naučili da je pričanje bez delovanja nepravedno. Krajem oktobra su osuđeni na tri godine zatvora. Dok su oni bili u zatvoru, minhenski studenti su okupirali Institut za medije sa ciljem protesta protiv rata u Vijetnamu. Jedna studentkinja je zbog toga i sudski kažnjena pa je izjavila da se kaje, a od predmeta Brigitte Mohnhaupt nije bilo ništa jer se ona dve godine kasnije priključila RAF-u. Ona je 1977 preuzela glavnu ulogu u drugoj generaciji RAF-a.
Sredinom juna 1969, nakon što su zatvorenici proveli oko 14 meseci u zatvoru, njihov advokat je podneo zahtev za reviziju slučaja i njihovo oslobađanje. Dok su uživali u Frankfurtu u stečenoj slobodi, inficirali su se hepatitisom C na jednoj žurci kod nekog umetnika kada su konzumirali opium. Studentski pokret je tada već prešao svoj zenit. Stotinama studenata je pretio sudski postupak zbog demonstracija a neke grupe su se opredelile za misioniranje proletarijata. Baader, Ensslin i dve sestre Proll-a su se priključili kampanji studenata pedagogije za omladince u domovima. Sakupljali su novac za tu kampanju a Ulrike je o toj kampanji pravila radio emisije.
Jedan od omladinaca koji je pobegao iz doma, a koga su Baader i Ensslin primili na stanovanje u svojoj komuni, je Peter Juergen Boock. Osam godina kasnije, on je postao jedna od ključnih figura druge generacije RAF-a.
Novembra 1969 Savezni sud je odbio reviziju slučaja ali se Ensslin već pripremala za tako nešto tako da je ona sa Baader-om pobegla preko meke granice u Francusku. Iako još nisu bili na poternici, u Amsterdamu su nabavili lažna dokumenta. Dakle, krenuli su u ilegalu. Jedno vreme su živeli u stanu revolucionarnog teoretičara Regis Debray, koji je bio u pritvoru u Boliviji gde su ga uhapsili kada je bio na putu ka Če Gevari u džunglama. Astrid Proll je takođe došla svojim mesrcedesom u Pariz a onda su svi zajedno otišli preko Ciriha i Milana za Rim. Tamo su se zezali, posetili Siciliju, konzumirali LSD... a onda im je stigla vest od Horst Mahler-a da se u Berlinu stvara gerilska grupa. Početkom 1970 su se doselili kod Ulrike koja se nedavno pre toga razvela i živela u Berlinu. Ulrike je smatrala da treba preći sa reči na dela, odnosno iz protesta u otpor.
Нема коментара:
Постави коментар